2022-06-04 19:02:00 Mali stiholjupci ugostili pjesnikinju Zanimljiv susret organiziran je i upriličen u našoj školi u petak 3. lipnja. Naime, učenici 3.a i 4.a razreda ugostili su Đakovčanku Suzanu Šimunović koja je svojim stihovima i pjesmama pobudila u učenicima želju da se i sami okušaju u pisanju pjesama. Neki su već pokazali zanimanje i pročitali svoje literarne uratke, a neki su na dobrom putu da svoje misli pretoče u stihove. Suzana je strpljivo odgovarala na znatiželjna dječja pitanja, a bilo ih je zaista mnogo; kada se počela baviti pisanjem, što je potrebno za dobru pjesmu, kada i o čemu najradije piše, je li kao dijete voljela pisati... bila su samo neka od pitanja. Pročitali su nekoliko Suzaninih pjesama koje su objavljene u zbirci pjesama koje im je Suzana podijelila i potpisala uz posvetu. Najveće iznenađenje svakako je nova pjesma koja je nastala upravo za njih i to neposredno pred susret s djecom, a koju im je Suzana osobno pročitala. Razredom je zavladalo opće oduševljenje i zahvalnost koju je popratio gromoglasni aplauz. Draga Suzana, hvala ti na ugodnom druženju, predivnom i nezaboravnom iskustvu te poklonima kojima si nas ostavila bez teksta. Ponajviše ti hvala na predivnoj pjesmi Kad sam ja bio velik. S ponosom ćemo ju naučiti i prenositi dalje... a tko zna, možda ju i otpjevamo!
KAD SAM JA JEDNOM BIO VELIK
Kad' sam ja, jednom bio velik, išao sam tamo daleko do kraja svijeta i onda svojim velikim čamcem, skroz tamo do drugog planeta.
A tamo vam je sve od čokolade i ima jedno veliko more od coca cole, tamo vam nema ni zadaće ni škole. Tamo se djeca igraju sve do mrklog mraka i ništa im ne brane ni mama ni baka.
Igrao sam se i ja s njima. I naravno sve sam ih pobijedio. I onda sam za nagradu, na najvećem svemirskom brodu sjedio i gledao zvijezde kako se pale. A bilo ih je sigurno bezbroj, ma možda i koja više i samo jedan veliki mjesec koji se na nekoj žici njiše...
Bilo je tamo i životinja strašnih... Toliko velikih da se od njih ne vidi šuma i jače su i od mog i od tvog tate. Ali ja sam lupio nogom po sred puta i vikao baš onako jako, kao što mama viče kada je ljuta... Tako sam ih potjerao najdalje, ma i od toga više koji metar, a onda sam trčao brzo, ma brže nego najjači vjetar...
I svašta sam još vidio tamo ali to je najtajnija tajna i ništa vam više ne smijem reći, jer tad više nikad neću moći u taj čarobni svijet prijeći...
Kući sam došao kasno al tata ništa nije pitati smio, jer ja sam tad jednom, velik bio....
Suzana Šimunović Željka Goluža Gregačević
|
Osnovna škola Josipa Antuna Ćolnića Đakovo |