2022-06-04 19:02:00

Mali stiholjupci ugostili pjesnikinju

Zanimljiv susret organiziran je i upriličen u našoj školi u petak 3. lipnja. Naime, učenici 3.a i 4.a razreda ugostili su Đakovčanku Suzanu Šimunović koja je svojim stihovima i pjesmama pobudila u učenicima želju da se i sami okušaju u pisanju pjesama. Neki su već pokazali zanimanje i pročitali svoje literarne uratke, a neki su na dobrom putu da svoje misli pretoče u stihove.

Suzana je strpljivo odgovarala na znatiželjna  dječja pitanja, a bilo ih je zaista mnogo; kada se počela baviti pisanjem, što je potrebno za dobru pjesmu, kada i o čemu najradije piše, je li kao dijete voljela pisati... bila su samo neka od pitanja.

Pročitali su nekoliko Suzaninih pjesama koje su objavljene u zbirci pjesama koje im je Suzana podijelila i potpisala uz posvetu.

Najveće iznenađenje svakako je nova pjesma koja je nastala upravo za njih i to neposredno pred susret s djecom, a koju im je Suzana osobno pročitala. Razredom je zavladalo opće oduševljenje i zahvalnost koju je popratio gromoglasni aplauz.

Draga Suzana, hvala ti na ugodnom druženju, predivnom i nezaboravnom iskustvu te poklonima kojima si nas ostavila bez teksta. Ponajviše ti hvala na predivnoj pjesmi Kad sam ja bio velik. S ponosom ćemo ju naučiti i prenositi dalje... a tko zna, možda ju i otpjevamo!

 

 KAD SAM JA JEDNOM BIO VELIK 

 

Kad' sam ja, jednom bio velik,

išao sam tamo daleko

do kraja svijeta

i onda svojim velikim čamcem, 

skroz tamo do drugog planeta. 

 

A tamo vam  je sve od čokolade

i ima jedno veliko more od coca cole,

tamo vam nema ni zadaće ni škole.

Tamo se djeca igraju sve do mrklog mraka

i ništa im ne brane ni mama ni baka. 

 

Igrao sam se i ja s njima.

I naravno sve sam ih pobijedio.

I onda sam za nagradu,

na najvećem svemirskom brodu sjedio

i gledao zvijezde kako se pale.

A bilo ih je sigurno bezbroj,

ma možda i koja više

i samo jedan veliki mjesec

koji se na nekoj žici njiše... 

 

Bilo je tamo i životinja strašnih...

Toliko velikih da se od njih ne vidi šuma

i jače su i od mog i od tvog tate.

Ali ja sam lupio nogom po sred puta

i vikao baš onako jako,

kao što mama viče kada je ljuta...

Tako sam ih potjerao najdalje,

ma i od toga više koji metar,

a onda sam trčao brzo,

ma brže nego najjači vjetar... 

 

I svašta sam još vidio tamo

ali to je najtajnija tajna

i ništa vam više ne smijem reći,

jer tad više nikad neću moći

u taj čarobni svijet prijeći... 

 

Kući sam došao kasno

al tata ništa nije pitati smio,

jer ja sam tad jednom, velik bio....

 

 Suzana Šimunović

 Željka Goluža Gregačević

 

 

 


Osnovna škola Josipa Antuna Ćolnića Đakovo